Nedavna odluka Vrhovnog suda (prosinac 2016.) izazvala je medijsku pozornost i reakcije stručne javnosti u Hrvatskoj. Radilo se o odluci kojom je Vrhovni sud dopustio sterilizaciju osobe s blagom mentalnom retardacijom. Bio je to uistinu težak zadatak za jedan sud. U pravnoj situaciji kod koje smo više manje svi, bez obzira na životnu pozadinu i stečeno obrazovanje svjesni dubokog zadiranja u tjelesni i osobni integritet osobe, ne možemo ostati hladni na činjenicu da je sudskom odlukom pojedincu uskraćeno daljnje pravo na reprodukciju. S druge strane, nema sumnje da ćemo čitajući ovu presudu reći da je logična i dobro obrazložena i da se radi u situaciji koja je višedimenzionalna. Sasvim sigurno ćemo iz presude pročitati da se radilo o situaciji u kojoj su se, iako su ograničena prava na daljnje rađanje, željeli zaštiti zdravlje i život osobe kojoj se provođenjem ovakvog zahvata onemogućuje daljnje rađanje. Zdrav razum će nam reći da je takva odluka logična i pravedna.
U odluci Europskog suda za ljudska prava (donesena u 2015. godini), izraženo je stajalište da odluka o završetku života osobe koja u cijelosti ovisi o tuđoj pomoći ne mora predstavljati povredu prava na život. Slučaj pred Europskim sudom pokrenuli su najbliži srodnici mladog čovjeka koji je 2008. godine uslijed posljedica prometne nesreće ostao nepokretan u vegetativnom stanju te u potpunosti ovisan o tuđoj pomoći. Njegov liječnik je tijekom 2014. godine, konzultirajući se s bolesnikovom suprugom, donio odluku o prestanku davanja sredstava koja su ovog mladog čovjeka održavala na životu, čime je prema mišljenju rodbine bolesnika bilo povrijeđeno njegovo pravo na život. Sud je, međutim, u ovom slučaju presudio da liječnik nije prekršio pravo na život ovog čovjeka.
U jednom starijem slučaju izvanbračni par je prolazio kroz postupak umjetne oplodnje. Budući da je otkriveno da je supruga bolovala od raka jajnika paru je savjetovano stvaranje embrija prije odstranjenja njezinih jajnika. Stvoreno je šest embrija koji su spremljeni na čuvanje. Nakon što se par razišao, suprug je povukao svoj pristanak za korištenje embrija ne želeći biti otac djeci svoje bivše partnerice. Pravni sustav je u takvoj situaciji zahtijevao da se embriji unište. Sud je odlučio da embriji koji su nastali oplodnjom spolnih stanica ovog para, nemaju pravo na život. Zaključak je bio da povlačenjem pristanka za korištenje embrija supruzi nisu povrijeđena prava na osobni i obiteljski život. Sud je izvan svake sumnje za ovakvu svoju odluku dao ljudskom umu prihvatljivo i razumno obrazloženje.
Humanistička ideologija koja stoji u pozadini ovakvih brojnih odluka, kao jedna od dominantnih ideologija Starog kontinenta vrlo često izgleda tako razumna, logična i primamljiva. No ipak, ljudska filozofija nemoćna je dati konačne odgovore na brojna otvorena etička i druga životna pitanja. Jedno od tih je radi li se, unatoč svim argumentima, pravnom vaganju i rezoniranju, u opisanim slučajevima uistinu o odlukama koje čovjek ima pravo donositi ili ne.
Svrha ovog komentara nije davanje odgovora, već poticanje na traženje odgovora u Božjoj riječi, preispitivanje savjesti i ohrabrenje da u ovakvim kontroverznim situacijama tražimo prije svega Božju mudrost. Iako nam Božja riječ uvijek ne daje izričite upute za svaku pojedinačnu situaciju, konačni je zaključak da je nemoguće živjeti i donositi odluke o teškim životnim pitanjima bez vjere u Boga jer jedino tako naše misli mogu “biti Njegove misli i naši putevi Njegovi putevi”.
Autorica: Ines Bojić
