Nedavno je na internetu osvanuo video uradak o popularnih pretragama na poznatoj tražilici google o tome kakvi su kršćani i zašto su takvi. Kada radite pretragu na googleu rezultati se temelje na popularnim pretragama drugih korisnika. To daje stvaran uvid u um naše kulture. Video se temelji na stvarnim rezultatima pretraga.
Pitam se, sa kakvim su se kršćanima susretali ljudi koji su u tražilici na internetu pokušali pronaći odgovore na pitanja: „Zašto su kršćani…ovakvi ili onakvi?“ A, prema google-u, oni su: od arogantni, naporni, ljuti, okrutni, uskogrudni, ludi, uvredljivi, podijeljeni, lažni, puni mržnje, licemjerni, homofobini, neprijateljski raspoloženi, do netolerantni, zadrti, osuđujući, nepristojni, samopravedni, sebični, tvrdoglavi, ne opraštaju, nekršćanski, ne nalik Kristu. Zanimljivo da svi traženi pridjevi zapravo nemaju ništa zajedničko sa karakterom Krista. Razočaravajuće, zar ne?
Začuđena takvim rezultatima odlučila sam provjeriti što google “misli” o ateistima, muslimanima i agnosticima. Ni oni nisu puno bolje prošli; muslimani su, prema google-u: nepristojni, lako uvredljivi, ludi; ateisti opsjednuti
Bogom, ogorčeni, nevoljeni, sa stavom superiornosti prema drugima; agnostici su u krivu i nesigurni… Ovo mi je bilo dovoljno informacija da ostale religijske skupine ne provjeravam ali pretpostavljam da se ni one nisu proslavile među kritičnim pukom. No ipak, daleko najviše rezultata pronalazi se za kršćane.
Koliko me pamćenje služi, Krist, hodajuće savršenstvo, koje nikad sagriješilo nije, bio je omražen. Malo ga je ljudi zaista voljelo. Zanimljivo bi bilo vidjeti, da je u ono vrijeme postojao internet, koliko bi google bio prenatrpan pretragama tipa: Zašto je Isus – liječio u krivi dan? Itd.
Pretpostavljam da ljudi koji se ne smatraju kršćanima, od krščana očekuju neku nepogrešivu svetost, a to je nerealno očekivanje, očekivanje temeljeno na neznanju. Savršen je jedino Bog, sve ostalo ima manu. Svima nama dođe žuta minuta, samo što nas svete opomene Duh Sveti i izgrađuje nas u strpljivosti i djelima duha, ne tijela, naravno, koliko to sami želimo, tu imamo svoju slobodnu volju. Isto tako bih ja mogla imati očekivanja od svakog muslimana da ne pije, da moli 5 puta na dan, da ne jede svinjetinu,…ali iz prve ruke mogu reći da, zamisli čuda, ni svaki musliman nije savršen i griješi iako mu njegova vjera strogo nalaže kako da živi. O drugim religijama da i ne govorim.
Najsmješnije ili najtragičnije od svega je što netko tko nije kršćanin, kad te čuje da povisiš glas ili učiniš nešto neprilično, odmah te ide prozivati :“Kakav si ti to kršćanin? To ti baš nije kršćanski…“ – kao da znaju što biti kršćanin znači. Lako nam je gledati i suditi što netko drugi treba biti i kako se treba ponašati i što treba činiti, a kad se radi o nama samima ne vidimo prst ispred nosa.
Koliko nas je spremno odbaciti želje svojeg tijela i zaista umrijeti sebi i živjeti za Krista?? Da ne živimo mi, već Krist u nama? Da smo zaista uvijek poslušni Božjem glasu, da držimo i vršimo sve Njegove zapovijedi, koliko bi drugačija naša slika bila svijetu?? Koliko bi nas drugačije doživljavali da manje pričamo a više radimo? Da manje uvjeravamo a više djelujemo?
No, je li moguće da i u svojem najboljem izdanju, u svojem najsvetijem ponašanju, u krotkom i poniznom karakteru, milosrdnosti i suosjećanju, da će ipak naići kritičar kojemu će svetost toliko ići na živce da će si uzeti vremena, sjesti za svoj kompjuter i u pokušaju da opravda svoju odbojnost prema kršćaninu koji mu je tog dana digao tlak ispuhati svoju frustraciju na internetu, nadajući se da će naići na istomišljenika?! Sjećam se trenutaka kada su moja radost i optimizam bili toliko iritirajući drugima, da bi vjerojatno najradije poželjeli da mi nešto skine taj osmjeh s lica.
Netko će me pokušati uvjeriti da ekonomija i okolnosti moraju upravljati mojim životom, i govorit će mi da sam nezrela, nerealna, da živim u oblacima i da sam idealist – unatoć čudesima koja vide u mom životu. Teško je biti u dobrim odnosima s osobom s kojom se ne slažeš; netko tko uporno želi biti negativan i na sve gledati crno vjerojatno će te smatrati djetinjastim i ludim što svoj život stavljaš u Božje ruke i bezbrižno hodaš sa osmjehom na licu u vjeri, kada si Bogu predao svoj teret i brige, da su one za tebe stvar prošlosti.
Kritična nesnošljivost svega što je drugačije od nas pogađa i sve ostale ljudske statusne, fizičke, rasne i ostale različitosti, ne samo vjerska uvjerenja, no o tome neki drugi put.
Meni je dugo trebalo da mi neke stvari sjednu na mjesto i da shvatim da je najbolji a možda i jedini način da nekoga „uvjerim“ u istinu, taj da ju živim; da umrem sebi i da dopustim Bogu da me svojim dlijetom oblikuje da što više nalikujem Kristu, i da me poput gline u svojim rukama lomi, gnječi, čisti, obrezuje dok ne postanem ono što je On prvotno za mene zamislio. Na tom putu ću sigurno padati ali ću se dizati i nastaviti dalje, da istrčim svoju trku do kraja. Bitno je pritom da je moj pogled fokusiran na Isusa, ne na ostale (nesavršene) ljude.
Na kraju krajeva, ono sam što jesam u Kristu, i moj posao nije da se opravdavam ili sramim onoga što jesam nekome tko to ne razumije, već da živim onako kako me Božja Riječ uči.
Ivan 13:35 kaže: Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici.
Bili Isusovi učenici ili ne, svima bi nam dobro došlo malo više ljubavi prema drugome.
Svakako pogledajte spomenuti video.
Obratite pozornost i na komentare.
Autor: S.B.
