Kao što stoji u Bibliji u Ivanovom Evanđelju 6:67: Onda Isus upita Dvanaestoricu: „Zar ćete i vi otići?“ „Gospodine, komu ćemo otići? – odgovori mu Šimun Petar. – Ti imaš riječi vječnoga života. Mi vjerujemo i znamo da si ti Svetac Božji.“ Od dana kad sam ja to vjerom zgrabila, Isus neprestano čini nova čudesa za mene! Prvo čudo koje je Isus napravio u mom životu jest što me spasio i dao mi život vječni.
Od kad pamtim, imala sam život kakav sam mogla poželjeti. Obitelj na okupu, oba roditelja, sestra. Bilo je nešto trzavica i malih svađica, ali uvijek su bili uz mene i pružali svaku vrstu potpore i utočište. U školi sam bila odlična učenica, upisala faks koji sam oduvijek željela, imala sam dečka koji je činio sve da mi ugodi…i na prvi pogled sve je izgledalo savršeno. No, nitko me nije vidio samu u sobi, zaokupljenu mislima koje su me proganjale, tražeći svrhu života. Ipak je postojala neka praznina u meni koju sam pokušavala riješiti postavljajući si razna pitanja i tražeći odgovore na njih, ali odgovori nisu stizali.
Dan koji mi je ostao u sjećanju bio je jedan od onih običnih dana, ali ipak drugačiji od ostalih. Za vrijeme ispijanja kavice poslije predavanja, frendica me iznenadila pitanjem: „Vjeruješ li u Boga?“ Zatečena pitanjem koje nisam očekivala, malo sam zastala, smišljajući filozofski odgovor i na kraju odgovorila: „Pa ne znam, vjerojatno postoji nešto, ali mislim da nitko ne zna tko ili što je ‘tamo gore’.“
Odgajana sam u „katoličkoj obitelji“, ali kršćanskih plodova nije bilo. Naprotiv, roditelji su malo „liberalniji“, pa sam poprimila njihov način razmišljanja i nakon osnovne škole prestala odlaziti u crkvu, a svećenici su me živcirali svojim izjavama.
No, taj dan zaspala sam razmišljajući o onom pitanju. U teškim trenucima, tj. kad više nisam znala kome se obratiti, zazvala sam ja: „Bože, pomozi mi!“, ali da li sam zbilja vjerovala u Njega?? Odgovor je bio: NE.
Dani su prolazili, svakodnevnica me vukla za sobom, a sjećanje na onaj dan je bljedilo. I, tada, dogodilo se ono što mi je promijenilo dotadašnji tok mog života. Dečko s kojim sam hodala 5 godina, zamišljala zajednički život, bez ikakvog objašnjenja prekinuo je našu vezu. Bila sam slomljena, i prva osoba kojoj sam se obratila bila je frendica koja mi je postavila pitanje:“Vjeruješ li?“ Navečer istog dana dobila sam od nje SMS: „Ako se i raspada naš vanjski čovjek, ipak se naš nutarnji čovjek obnavlja iz dana u dan. Uistinu, naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu, nama koji ne smjeramo na vidljivo, nego na nevidljivo, jer vidljivo je prolazno, a nevidljivo je vječno.“ To su stihovi iz 2. Korinćanima 4:16 koji su me umirili i dali mi snage. Slijedeći dan imala sam ispit, položila ga, slava Bogu, i nakon tog otišla frendici da „olakšam dušu“. Taj dan ona mi je govorila o Isusu, što je učinio za mene i zašto. Tada sam Ga pozvala u svoje srce i došao je mir, ispunjenje. Ali ja sam imala previše svjetovnih briga i opet sam nekako ostavila Isusa po strani. Nešto me vuklo k Njemu, ali uvijek sam nalazila izgovor da mu se oduprem.
Sada znam da me Bog zvao, kucao i čekao da otvorim i pozovem ga da djeluje u mom životu. U srpnju 2006. g. napravila sam odluku da ću krenuti Božjim putem, dopustiti mu da djeluje u mom životu i vjerovati mu za svako obećanje koje mi je dao po Bibliji.
Zovem se Svetlana i imam 23 godine. Sada sam apsolventica na Pravnom fakultetu u Zagrebu i želim Vam reći da mi je Bog iscjelio srce, dobila sam odgovore na brojna pitanja koja su me mučila , a neka od tih pitanja postala su i beznačajna, ali što je najvažnije On mi je dao radost, mir, ispunjenje i znam da je On El Šadaj: Bog koji je više nego dovoljan!
