Točno se sjećam dana kada sam primijetila promjenu na svojem vratu – bili smo na kampu u Bijelniku, mislim da je bila 2011. godina. Pogledala sam se u ogledalo i na svom inače lijepom i tankom vratu ugledala neobičnu oteklinu. Ispočetka su simptomi bili takvi da se nisam previše bunila – izgubila sam u kratkom vremenu nekoliko kilograma, srce je malo jače lupalo i malo sam se umarala brže. Kako mi je sestra inače operirala štitnjaču upozorila me da odem doktoru. Dijagnoza – hipertireoza. Uslijedilo je vađenje krvi, kontrole, tablete – tako sam živjela godinu dana dok mi nije pukao film i rekla sam da ja nemam za to vremena, pa Božja Riječ je puna obećanja o iscjeljenju, zdravlju, toliko je svjedočanstava o iscijeljenim bolestima koje sam čitala – moj Bog će mene iscijeliti. Ignorirala sam svoje stanje i govorila sama sebi i svima da će mene Bog iscijeliti. A stanje je bilo sve gore. Hipertireoza je prešla u hipotireozu, a simptomi su postajali sve gori; puls u mirovanju 160, zapuhanost, kronični umor, razdražljivost, bezvoljnost, debljanje, česte upale grla, prehlade, angine… pomisao na bilo kakvu aktivnost užasavala me, ali bilo mi je žao što me moja kćer mora takvu gledati i što ne mogu s njom raditi sve zabavne stvari koje bi htjela. No i dalje sam ustrajala da će moja štitnjača biti svjedočanstvo, pogotovo skepticima koji su samo doktorima vjerovali, škrto sam čuvala taj dio tijela govoreći – što mi je Bog dao s tim ću i umrijeti! Tako su prošle tri – četiri godine i nekako sam se lagano predavala, jer mi je stvarno bilo loše. Otišla sam drugoj doktorici koja je podivljala kad me vidjela. Nalazi su bili katastrofa, no i dalje u meni odlučnost – na operaciju ne idem! Pored svega sam se samoinicijativno uz “pomoć” raznih foruma, savjeta prijatelja i dobrog starog Google-a informirala o načinima na koje mogu ”pomoći” svojoj štitnjači, i samoinicijativno sam uzimala jod i razna druga čuda. Pila sam nove lijekove kod nove doktorice godinu dana, ali hormoni su bili neumoljivi, i osjećajući potpuni poraz i razočaranje pristala sam na operaciju. Nakon sedam godina ipak ću se morati pozdraviti s jednim dijelom svojeg tijela.
Najgore mi je bilo reći to ljudima koji su se kleli u doktore i samo što mi nisu rekli “aha, jesmo ti rekli”, ali u meni, duboko u meni, u onom djetetu koje je još negdje u meni čučalo probudio se tračak nade koji je rekao – dobro, Bog me nije iscijelio kako sam ja htjela, ali možda mi da novu štitnjaču – pa to bi tek bilo svjedočanstvo! Ne usudivši se ni sama previše vjerovati u tu ludost koja mi se pojavila u srcu obavila sam operaciju i krenula uzimati terapiju.
Zaboravila sam na taj tračak nade koji se pojavio u meni prije operacije, i fokusirala sam se na oporavak i odlučila više brinuti za svoje zdravlje. Djelomično sam se krivila za stanje u kojem mi je tijelo bilo; loša prehrana, nekretanje, stres… No najgore je prošlo i iz dana u dan sam, poput robota, čim sam otvorila oči natrpala tablete u sebe i pokušala previše ne misliti na to da će me to pratiti do kraja života, nekako se duboko u sebi nisam mogla s tim pomiriti u potpunosti.
Oporavak nakon operacije je dosta dugo trajao, nisam živnula odmah kako sam očekivala, hormoni i dalje nisu slušali a pored svega još je i kalcij zezao. Biopsija štitnjače koju su izvadili pokazala je da je moja štitnjača imala dvije bolesti (ne sjećam se točno koje) koje su se međusobno borile – jedna je radila jedno, a druga je radila kontra te prve. A uslijed svega sama štitnjača se iznutra počela doslovce raspadati i umirati. Također imala sam i prilično očitu gušu. Pored štitnjače izvadili su mi još i četiri limfna čvora koji su im se našli na putu.
Godinu dana nakon operacije i neuspješnih pokušaja doktorice da mi odredi točnu dozu hormona koje trebam uzimati vidno uzrujana rekla je – idemo na ultrazvuk! Prolazila je tim aparatom po mojem vratu, i to čak ne na mjestu moje “pokojne” štitnjače nego negdje lijevo gore, i rekla: da, ostao vam je komad tkiva, tj dvije stanice. Vidite? Pogledala sam na ekran i vidjela nešto crveno plavo – to je bila stanica koja nije bila ”očišćena”, te je narasla na tri cm i prokrvljena je i šiba hormone. Ništa mi nije bilo jasno, ali u mislima mi je bio kaos i ljutnja na doktore koji ne znaju odraditi svoj posao kako spada. Pitala sam što sad? Hoćete i to vaditi? Rekla je ne, samo ćemo vam prilagođavati dozu.
Ljuta i jadna otišla sam iz bolnice, još sam neke situacije prolazila i samo mi je to još trebalo. Baš sam se jadno osjećala. Pričala sam o tome svima kojih sam se sjetila, jadala se o svojoj sudbini kako su me doktori zeznuli. Prošao je cijeli dan dok sam napokon išla pričati s još jednom osobom; rekla sam joj, a zamisli, ja vjerovala Bogu za novu štitnjaču. ??? Kaj sam ja to napisala?
Šok, nevjerica, neopisiva radost sve u jednom trenu! Radost koju sam osjetila u tom trenutku zasjenila je sve probleme koje sam imala, postali su nebitni i nevažni. Perspektiva mi se promijenila u trenu i čak i loše stvari izgledale su u konačnici dobro. U tom trenutku Bog mi je pokazao da iako sam ja zaboravila da On nije, te da mu je stalo i da se brine i radi za moje dobro, ne uvijek na način na koji ja to očekujem. Također sam, po prvi puta u osam godina otkad sam spašena – osjetila da ono znanje u glavi da me Bog voli polako ali sigurno klizi u moje srce i tamo postaje i ostaje neporeciva istina. Bog me voli! Ja to osjećam! Danima sam lebdjela od sreće, kao zaljubljena jer moj Bog me voli. To je bilo nešto neopisivo.
Do današnjeg dana još nisam dobila zadnji nalaz i mišljenje doktorice, vjerojatno ni sama nije znala što bi napisala. Danas se osjećam super, snažno, energično, radim stvari koje nisam mislila da mogu, sad mi se samo negdje ide i nešto mi se radi, nestala je ona “baba koja me tlačila” godinama. A vjera da će ovo što mi raste u vratu doseći razinu hormona koja je mom tijelu dovoljna da više ne moram nikad uzeti ni jednu tabletu – i dalje je u meni.
Autorica: Sanja
