Moja baka je primila Gospodina u svoje srce još u kasnijim 90-ima, ali se završivši biblijsku školu u crkvi Riječ Života morala preseliti u Gospić zbog obiteljske situacije. Baka mi je još od malih nogu govorila o Bogu, a ja sam je uvijek zainteresirano slušala. Zapravo, znala sam dolaziti do nje, upravo zbog toga da razgovaramo o Bogu.
Znala sam neke određene stvari kao npr. što je idolopoklonstvo i moja baka me je uvijek upozoravala i učila da štovanje svetaca spada pod to, isto kao i molitva Mariji i slično. Odrastala sam sa mišljenjem da je dovoljno vjerovati u Božje postojanje i ne moliti se svecima i svaku molitvu donositi pred Boga Oca u Isusovo ime, ali nikad nisam spoznala tko je Isus i što je učinio za mene. Uvijek sam vidjela Boga kao Oca i kao prijatelja, ali sam bila potpuno nesvjesna o tome tko Isus jeste.
Nakon preseljenja iz Gospića u Zagreb, prva misao koja mi je prošla kroz glavu je bila odlazak u crkvu, no imala sam samo osam godina, i moj otac nije dozvoljavao razgovor o crkvi, a kamoli odlazak u nju. Bogu sam povjeravala sve, pogotovo zato jer nisam u Zagrebu imala mnogo prijatelja. On mi je bio jedini s kojim sam mogla o svemu razgovarati. Nakon moje petnaeste godine stvari su se počele mijenjati i moj život se okrenuo u drugom smjeru. Odnos sa Bogom je postajao sve lošiji, počela sam izlaziti u klubove, opijati se, drogirati, slušati mračnu glazbu i nepromišljeno sam se vezala za dečke. Moj život je postajao sve mračniji, ali sam bila svjesna Božjeg postojanja i postojala je jedna doza straha od toga gdje bi mogla završiti jednog dana kada umrem. Nakon upisa na fakultet to je postalo intenzivnije. Mislila sam si:“Dobra sam osoba, vjerujem da Bog postoji, znam neke stvari koje drugi ne znaju i to je dovoljno“, no nakon nekog vremena uvidjela sam da koliko god se trudila, nisam mogla biti čak ni moralna osoba. Još nisam bila spremna prepustiti se Bogu jer bi to značilo da moram prestati raditi neke stvari koje radim. To bi za mene značila potpuna tranformacija mog života, a to mi nije odgovaralo. Sve što bih započela, nisam mogla završiti, povrijedila sam puno ljudi, iako to nisam htjela ali nisam znala kako popraviti svoje ponašanje. Svaki put kada bih probala, izazvala bih još goru situaciju. Ono što me najviše boljelo je bilo to, da sam izgubila odnos sa Bogom. Prestala sam se moliti, nisam mogla održati niti jedno obećanje i zaboravljala sam na Njega. Trudila bih se u svojoj snazi to promijenit ali nisam mogla, a nisam znala zašto. Često bih znala zaspat u suzama baš zbog toga i postajala sam sve depresivnija. „Što ako nije dovoljno samo vjerovati da Bog postoji’“ zapitala bi se s vremena na vrijeme.
Jednu večer, zavapila sam Gospodinu da me promijeni. Shvatila sam da ne mogu sama i da trebam Njegovu pomoć. Nikad u životu nisam toliko plakala kao tada. Razdvojenost od Njega me toliko boljela i nisam znala kako to promjeniti. Nisam znala kako ne činiti loše stvari koje činim. Nisam to mogla sama. Trebala sam Ga.
Nakon te večeri, pomirila sam se sa činjenicom da ako umrem taj tren, idem u pakao. Postala sam svjesna, da nije dovoljno samo vjerovati da Bog postoji.
Godinu dana kasnije, počela sam čitati Bibliju, i sve više se interesirati za Boga i raspitivati se o crkvi Riječ Života. Naime, u katoličkoj se crkvi nisam osjećala ugodno, a kada bih na TV-u vidjela apostola Alića kako propovijeda njegov žar za Bogom i način propovijedanja bio mi je nekako…poznat i privlačan. Nisam uopće sumnjala da me Bog tamo zove. Na moj 21 rođendan, odjednom mi je snažno došla želja, i vjerujem da je to Gospodin stavio u mene, da si za rođendan „poklonim“ odlazak u crkvu. Razveselila sam se, i taj dan sam se odlučila prestat opirat Bogu. Znala sam da, ako odem u tu crkvu, moj život će se promijeniti i pronaći ću ono što mi nedostaje. Ipak, nisam otišla u crkvu. Umjesto toga,organiziralasam tulum, ali nakon što smo se svi moji prijatelji i ja napili i napušili, osjećala sam se užasno. Dobar dio tuluma sam prespavala i na koncu bila ljuta i razočarana. Par dana poslije toga, opet mi je snažno došla želja da odem, i samo sam se spremila i krenula u crkvu iako je služba već počela. Znala sam da ću propustiti slavljenje,ali sam svejedno požurila jer sam znala da je propovijed ono što ne smijem propustiti. Nisam znala gdje se crkva nalazi i iskreno, izgubila sam se u industrijskoj zoni na Žitnjaku. Kad sam shvatila da mi nitko ne može pomoći, zavapila sam u suzama Gospodinu i rekla: „ Znam da te ne mogu čuti, ali znam i da želiš da tamo odem! Želim te pronaći! Oslonit ću se na neki svoj instinkt, a ti na to utječi!“
I tako sam se našla pred crkvom. Nikad nisam bila toliko sretna! Odvažila sam se, ušla i sjela u zadnji red. Propovijed je bila o točno onim stvarima koje su me zanimale i Gospodin je snažno govorio u moj život. Shvatila sam da me Bog voli i da nisam odbačena, da me želi i napokon uvidjela da ono što mi je nedostajalo je ISUS! Shvatila sam što je učinio za mene! Nisam znala do tad da sam toliko voljena! Nakon propovijedi, nije me zanimalo ništa drugo osim Boga i kako mu se približiti! Odjurila sam do apostola Alića ne razmišljajući o ničem drugom osim o Bogu i kako se uključiti u Njegovu zajednicu. Uvijek sam mislila, kao i većina mladih, da je dovoljno vjerovati da Bog postoji, a kako je crkva puna lopova i licimjera, koji ni sami ne žive ono što govore. Taj dan shvatila sam da niti jedan alkohol, dečko, droga nisu mogli zamjeniti Isusa, kojeg sam trebala da upotpuni prazninu u meni, a nisam toga bila ni svjesna. Uključila sam se u crkvu, kao dio zajednice, dio obitelji. Bog me je hrabrio i podizao kroz mnoge dobre ljude tamo i shvatila sam kako je moje shvaćanje crkve u potpunosti krivo, i da sam pozvana biti dio Isusove obitelji.
Gospodin mi je pokazao novi put, da imam svrhu, da sam voljena. Pokazao mi je također i kako ispravno voljeti druge. Bog za mene više nije jedan zamišljeni prijatelj s kojim razgovaram kada nemam s kim drugim ili prije spavanja. On je živi Bog koji mi govori, koji me hrabri, ispravlja i s kojim imam stvaran odnos. Daje mi jednu novu snagu i ispunjava moj život svojom prisutnošću. Ponekad nije lako. Dođem u iskušenje, padnem, ali On me uvijek podigne. I najteži dan, ali sa Isusom, je najbolji u usporedbi s onime što sam prije živjela bez Njega.
