Na američkoj nacionalnoj televiziji u jutarnjem programu intervjuirana je kćer Billy Grahama. Voditeljica programa, Jane Clayson, upitala je Anne Graham: ”Kako je Bog mogao dopustiti da se takvo što dogodi?”, misleći na tragediju u New Yorku 11. rujna 2001. Anne je dala veoma pronicav odgovor.
“Vjerujem da je Bog duboko ražalošćen time što se dogodilo, baš kao što smo i mi, ali godinama smo govorili Bogu da izađe iz naših škola, da izađe iz naše vlade i da izađe iz naših života. A kako je On džentlmen – mirno se povukao. Kako možemo očekivati od Boga da će nam dati svoj blagoslov i zaštitu ako tražimo od Njega da nas ostavi na miru?”
Sve je počelo kada je Madeline O’Hare Murray (koja je ubijena, a njezino tijelo je nedavno pronađeno) rekla da ne želi nikakve molitve u američkim školama, a mi smo rekli uredu. Zatim je netko rekao: bolje je ne čitati Bibliju u školama. Biblija koja kaže ne ubij, ne ukradi, i ljubi bližnjega kao samoga sebe. A mi smo se s tim složili. Nakon nekog vremena doktor Benjamin Spock rekao je da ne bismo trebali tući po stražnjici našu djecu kada se zločesto ponašaju, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i mogli bismo oštetiti njihovo samopoštovanje (sin doktora Spocka je izvršio samoubojstvo), a mi smo rekli, jedan stručnjak bi trebao znati što govori, pa smo se i s tim složili.
Zatim je netko rekao, neka naši nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju djecu kada se ne ponašaju korektno. A školski pedagozi odlučili su i rekli nastavnicima da je bolje ne dirati studente kada se nekorektno ponašaju, jer ne želimo loš publicitet.(Postoji velika razlika između discipliniranja i diranja, šamaranja, udaranja, ponižavanja i sl.) I mi smo rekli, OK. Zatim je netko rekao, dopustimo našim kćerima neka abortiraju ako to žele, ali to se ne mora govoriti njihovim roditeljima. I mi smo se s tim složili. Tada je neki ‘mudri’ pedagog rekao, kako su dečki samo dečki, oni će to učiniti i onako, zato dajmo našim sinovima prezervativa koliko god žele, tako da se mogu zabavljati do mile volje, a mi nećemo reći njihovim roditeljima da su prezervative dobili u školi. I mi smo to prihvatili.
Tada su neki od izabranih na izborima rekli da nije važno ono što činimo u privatnom životu, sve dok obavljamo svoj posao. Složivši se s njima mi smo rekli kako nam ne smeta tko što čini, uključujući i predsjednika, sve dokle god imamo posao i dok nam ekonomija dobro stoji.
A onda je netko rekao, idemo tiskati časopise sa slikama golih žena i nazovimo to divljenjem ljepoti ženskoga tijela. Mi smo se složili s time. A onda je netko otišao korak dalje i objavio fotografije gole djece, a učinivši još jedan korak dalje te su slike postale dostupne na internetu. A mi smo rekli OK, pa i oni imaju pravo na slobodu govora. Zatim je industrija zabave rekla, hajdemo napraviti TV emisije i filmove koji će promicati kletve, nasilje i nezakoniti seks. Snimajmo glazbu koja potiče na krađu, droge, ubojstva, samoubojstva, sotonizam. A mi smo rekli da je to samo zabava i da nema nikakav negativan utjecaj, da to ionako nitko ne uzima ozbiljno.
Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti, zašto ne razlučuju dobro od zla, i zašto ih uopče ne zabrinjava ako ubiju stranca, školskog kolegu ili same sebe. Vjerojatno, ako se zamislimo nad tim dovoljno dugo i intenzivno, shvatit ćemo. Mislim da se to može opisati na ovaj način: ”Tko što sije to će i žeti.”
“Dragi Bože, zašto nisi spasio djevojčicu ubijenu u svom razredu”? S poštovanjem, Zabrinuti Student …
Zatim odgovor “Dragi zabrinuti studentu, nije mi dopušteno ući u školu”. S poštovanjem, Bog.”
Interesantno je kako lako ljudi odbacuju Boga a onda se pitaju zašto svijet ide u pakao.
Interesantno je kako ljudi vjeruju onome što piše u novinama, ali sumnjaju u ono što kaže Biblija.
Interesantno je kako svatko želi ući u nebo a da ne želi vjerovati, misliti, govoriti, ili činiti bilo što, što kaže Biblija.
Interesantno je kako netko može reći: “Ja vjerujem u Boga”, ali ipak slijedi Sotonu koji, usput rečeno, također “vjeruje” u Boga.
Interesantno je kako brzo sudimo, ali ne damo da nam se sudi.
Interesantno je kako možete poslati tisuću ‘šala’ preko e-maila i oni će se proširiti poput požara, ali kad počnete slati poruke u vezi Gospodina, ljudi dvaput razmisle prije nego proslijede poruku dalje.
Interesantno je kako nepristojnost, grubost, vulgaranost i opscenost može slobodno proći, ali se javna rasprava o Bogu potiskuje iz škola i radnih mjesta.
Da li se još uvijek smijete ili vam je smijeh zapeo u grlu?
Autor: Gabriel Crnjak
